Dvadeset godina nakon onog jučerašnjeg filma, u zemlji koja se počela raspadati, premijerno je prikazan film koji je tada, a nažalost, i sada, kao da je stigao iz neke druge i bolje dimenzije…ako ne baš druge u smislu Roda Sterlinga, onda svakako u filmskom smislu.
![](https://www.bozzavampir.com/wp-content/uploads/2021/07/image.png)
Kada sam, nakon nekoliko decenija, pre koji mesec, zajedno sa klincima, pogledao opet ovo debitantsko ostvarenje Srđana Dragojevića, bio sam fasciniran sa puno stvari (o kojima ću, nadam se, pisati u nekom dužem tekstu, kao što i svi filmovi iz ove rubrike to zaslužuju).
![](https://www.bozzavampir.com/wp-content/uploads/2021/07/image-2.png)
Hajde što sam pamtio gomilu replika (a inače nisam od onih koji to obično umeju) već sam (ponovo) otkrio tu, rekao bih savršenu a za nekog ko tek startuje kao režiser usudio bih se reći i neverovatnu kompleksnost, gotovo svake pojedinačne scene “Mi nismo anđeli”. Te, naizgled sitnice, omogućavaju da se ovaj film gleda beskrajno mnogo puta i da svaki put otkrijete nešto novo u njemu.
I mada možda imam neke primedbe na povremeni problem sa tempom i to što sama završnica nije toliko “savršena” kao veći deo onog što mu prethodi (jer se Dragojević ipak morao držati osnovog pravila romantičnih komedija a to je “srećan kraj”), to ponovo gledanje mi je samo dodatno učvrstilo mišljenje koje sam stekao još tamo negde u junu ’92 (kada sam još uvek verovao da srećni krajevi ne postoje samo na filmovima i da nas čeka “srećan” i u haosu koji nas je okruživao) da mi je “Mi nismo anđeli” jedan od najomiljenijih filmova koji su nastali na ovim našim, prokleto sretnim, prostorima…